“Kako pronaći balans u životu?” Ima li goreg pitanja? Ženama se uporno prodaju recepti na temu “kako imati sve”, a pod ‘sve’ se uglavnom podrazumijeva zadovoljavajuć profesionalni i ispunjen obiteljski život. Tu je, naravno, i mir koji osjetimo iznutra same sa sobom, održavanje fizičke kondicije (jer je u zdravom tijelu i zdrav duh), njegovanje vlastitog stila i mladolikog izgleda, a tu su i – školske obaveze.

Školske obaveze naše djece, naravno. Jer mi smo svoju školu završile.

Uz posao, ručkove, milion poruka u mobitelima i na mailovima, veš koji čeka, društvene obaveze koje imamo, škola je često kap koja prelije čašu. Do sada smo naučile da nema sve jednak prioritet uvijek, i obaveze se izmjenjuju po intenzitetu i važnosti, ali sa školskim obavezama naše djece konstantno imamo osjećaj da nema mjesta za grešku.

Ni najmanju.

Previše zadaće, predugi školski dani, previše distrakcije i stalne promjene u matematičkim postupcima. A mi, eto, ne želimo biti mame koje vrište.

Barem ne one koje vrište STALNO.

Mi smo generacija koja želi imati kvalitetniji odnos sa svojom djecom nego su imali naši roditelji. I zato ne želimo biti diktatori u vlastitim kućama. S druge strane, znamo da život nije bajka i da nije dobro da ih učimo da budu kampanjci. U svemu tome znamo da imamo možda mjesta za pet, šest prioriteta u životu, a nama se čini da ih imamo sedamnaest. Barem.

Ali ovo nije još jedna žalopojka. Osim osnovnoškolske matematike, ima ovdje i par crtica o osobnom zadovoljstvu, mozgu žene na porodiljnom, potrebi da budemo malo više od osnovne verzije i mogućnostima koje imamo da ne dovedemo sebe do točke u kojoj ‘nemamo više iz čega sipati’.

‘Sretna mama, sretna beba’ već je uhodana krilatica. Možda moramo izmisliti i neku koju se nastavlja i kad dijete više nije beba. Već ima matematiku u školi.