Znate onu scenu iz Prijatelja, kada Rachel uči Joeya jedriti? Da ne kompliciramo situaciju, ili ne daj bože, spoilamo nešto onima koji nisu gledali, scena završava tako da Rachel, šokirana i u nevjerici sjeda kraj Joeya uz epsku izjavu. “Toliko sam se trudila da ne postanem vlastita majka da nisam ni primijetila da sam postala kao vlastiti – otac.”

I dalje jedna od boljih scena.

I totalno ‘relatable’, što b’ se reklo po naški.

A i na tragu našeg današnjeg podcasta u kojem pričamo upravo o tome – jesmo li na skliskom terenu da postanemo naši vlastiti roditelji? Primjećujemo li sličnosti ili ih negiramo?

Naši roditelji kompleksni su kao i mi. I oni dolaze sa hrpom mana, trauma, mušica i naučenih uzoraka ponašanja. I svi mi imamo mentalni spisak svih stvari koje su nas živcirale na njima kroz odrastanje, a koje su s vremenom možda postale i gore. Kako se nosimo s njima? Opraštamo li im šta putem? Razumijemo li s godinama njihove tikove ili bježimo od njih glavom bez obzira?

Jesmo li korak do toga da prihvatimo da smo sve više kao svoj tata ili i dalje radimo sve suprotno od onoga što se od nas očekuje?

Znači li to da ćemo i mi dočekati dan kada će nas kćer pitati zašto imamo ormarić za čuvanje oružja u dječjoj sobi? Bez oružja.

Zbunjeni?

Morat ćete poslušati epizodu da bi vam sve ovo imalo smisla.