Najdraža rečenica ikad. Možda ne samo u toku našeg života, možda u perspektivi cijelog razvoja ljudskog društva. Zašto si imala djecu kad se nećeš njima baviti?

Stalno.

Od 0 do 24. I po danu i po noći i uvijek i svugdje. Što je ok, jer, realno, koja od nas ne nosi taj teret od 0 do 24? Kad otvorimo oči, kad su kraj nas, dok su u školi, kad radimo, u sred sastanka, pa i dok spavamo. (Jer koja se nije prenula iz sna sa mišlju o još jednoj zadaći, dresu koji je ostao u sušilici, terminu kod doktora na koji se treba naručiti).

Pa ipak, u doba kada žene učimo da mogu biti sve što požele i da im je samo nebo granica, i dalje meljemo po ideji da nije dosta da se o djeci brinemo stalno i da ih ‘nosimo sa sobom u glavi’ gdje god išli, već se trebamo o njima brinuti fizički cijelo to vrijeme.

Jer postoji dobra mama, ona koja, kao Snjeguljica tamo 1937., pjevuši dok sklanja, pere, čisti i kuha. I postoji loša mama. Ona koja je na mobitelu, koja ima posao, koja kaže ‘preskočite me do kraja dana, ne mogu više!’ i ona koja otvoreno kaže da ne uživa svake sekunde u svakom trenutku.

Koliko je realno tražiti od žene da živi po manifestu za sretne kućanice iz tamo otprilike 1950., postoji li sretna kućanica, zašto očevima ne postavljamo tako nerealne ljestvice i, najvažnije, kad ćemo i mi dobiti, kao Snjeguljica, malu vojsku glodavaca da nam čiste kuću.

Tko zna, možda ćemo onda i mi pjevati.

Što vi kažete na sve to? Pišite nam, snimite poruku, sherajte nas na društvenim mrežama!