Maja je bila na bolovanju, ima neparni broj šavova i ubodnih rana po abdomenu. Ali sve je ok pa se možemo praviti da nije bilo stresno. Ipak je pokrenulo rasprave na više razina – o tome koliko uopće brinemo o vlastitom zdravlju, pratimo li obiteljske anamneze, trčimo li kod doktora jednakom brzinom kad smo mi u pitanju i kad su naša djeca u pitanju.

Osim toga, zanimalo nas je kako izgleda prosječni zdravstveni karton žene, a kako muškarca i koliko porodi, hormoni i trudnoće utječu na nas. Zašto nije dovoljno ići kod ginekologa i kako nam to nitko nije rekao do sada, kakve veze vježbanje ima sa općim stanjem i je li moguće da bolovi u leđima ipak nisu normalna boljka svih ljudi u 21. stoljeću.

I kakve veze dijastaza ima sa svim tim.

Tu je i kratki sažetak naših iskustava sa doktorima i bolnicama, usporedba njemačkog i hrvatskog zdravstvenog sistema, ali i kratka horor priča o tome kako je našoj djeci najveći problem u životu – popiti sirup koji ‘nije fin’.

Nažalost, kako postajemo stariji, veća je šansa i da ćemo pokupiti neku konkretniju boleštinu. A rano dijagnosticiranje je uvijek bolja opcija. Ipak strah od vlastite smrtnosti ipak je realno stanje stvari i nije lako prihvatiti to da od sada, pa nadalje, imamo veće šanse za negativne vijesti nego pozitivne. Kako trčimo prema zastavici koja obilježava pola stoljeća, sve više nas je ‘završilo’ s diplomamama, porodima, vjenčanjima, malim bebama i ključevima prvih nekretnina, a čekaju nas ostarjeli roditelji, zdravstvene boljke koje dolaze s godinama i poneki smrtni slučaj.

Pa opet, uz zdravstveni sistem koji imamo, a koji je i dalje dostupan, besplatan i stručan – možda treba skupit muda, zažmirit i obaviti pregled. Da ne bi bilo.