Za kraj sezone nismo imale temu. Ili smo ih imale petnaest.

Prekinuli su nas samo tri puta. Izgubile smo nit barem šest.

Pričale smo o ljetnim praznicima, o čemu drugom. O vječnom pitanju kamo s djecom, kako kad imaš baka servis, kako kad nemaš, kako Njemačka opet ima školu do pola ljeta, kako Margarita opet ide na more, a nije na godišnjem.

Pričale smo o sijedima koje više ne skrivamo, o osobnom stilu koji bi netko možda nazvao kaotičnim, a mi bi možda rekle ‘autentičnim’ da nam nije ta riječ postala fuj. I cirkus kolorado je isto stil, je l’ tako?

Pričale smo i o ekologiji. O festivalima. I o sisama, sisicama i sisurdama. Da, o svemu tome.

Dotaknule smo se samopouzdanja, planova za ljeto i činjenice da obje redovito vježbamo, iako po nekim standardima ne izgledamo kao osobe koje redovito vježbaju.

I to pod ‘nekim standardima’ mislimo ‘ni po jednim’!

Mislim, treniramo mi. Ozbiljno. Svaki dan. Ali i jedemo.

Kakav bi to težak život bio da si to uskratimo?!

U ovoj opuštenoj završnici sezone nema velikih životnih istina ni revolucionarnih zaključaka. Samo iskren razgovor o životu kakav jest, pomalo neuredan, često smiješan i uglavnom sasvim u redu takav kakav je.

Slušamo se posljednji put prije ljetne pauze.

Mi ćemo ju provesti zajedno, barem par dana. Pa ako se tu nađu i mikrofoni, vi ćete biti prvi obavješteni.

Samo bez panike!