Margarita i Maja iskreno i subjektivno razvaljuju temu o kojoj svi šute, a svi je živimo: što znači biti “default parent” i što se dogodi kad se razvedeš – a ništa se zapravo ne promijeni? Osim što sada sve radiš sama, bez iluzije da će itko uskočiti.

Zašto sud misli da je 50/50 raspored isto što i 50/50 odgovornost?
Tko pamti kad je bio zadnji sistematski? Tko zna koje veličine trebaju kome i kad će patike postati male? Tko zna gdje su dokumenti, a gdje knjižica cijepljenja i kad radi pedijatar? Tko se sjeća gdje je ostala pozivnica za rođendan i kome što treba kupiti za poklon?
Spoiler: nije tata.

Ali možemo vam pomoći da riješite majicu. S natpisom “pitaj tatu”. Možda pomogne? (Baci oko u merch!)

“Default parent” je pojam koji opisuje roditelja koji je automatski odgovoran za većinu svakodnevne brige o djeci, bez obzira na to koliko su roditelji formalno “ravnopravni”. To uključuje sve – od rasporeda aktivnosti, liječničkih pregleda, školskih obveza do emocionalne podrške. I najčešće i dalje podrazumijeva mamu.

Krene s trudnoćom i porodom, jer nema bebe ako mama ne ode rodit. Nastavi se dojenjem u kojem tata ne može pomoći. I onda nekako nastavimo tako.

A ako dođe do scenarija koji nitko nije planirao kad je probavao bijele haljine i rezervirao vjenčane fotografe, i desi se razvod, smatrat ćemo da smo sretni ako možemo ‘sve ljudski’ pa sve fino popola.

Kako ćemo – lako ćemo? Možda?

Možda ne. Jer u kontekstu razvod, pojam “default parent” postaje još izraženiji:
– Često taj roditelj nastavlja nositi glavni teret roditeljstva, čak i ako se vrijeme s djecom dijeli “po pola”.
– Roditelj koji nije bio “default” tijekom braka (često otac, iako ne uvijek), u razvodu postaje tzv. “fun parent” ili roditelj za vikende i zabavu.
– To zna voditi do burnouta, frustracije i osjećaja nepravde kod primarnog roditelja – najčešće majke.

Zapravo, mnoge žene nakon razvoda kažu da su i dalje “samohrani roditelji”, iako bivši partner ima zakonska prava, jer su one te koje obavljaju sve “nevidljive” zadatke.

A ako temu proširimo na dobnu skupinu oko 40-e i istovremeni ulazak u perimenopauzu (a djecu smjestimo u predvorje adolescencije), otvara se dodatni sloj iscrpljenosti, nevidljivog rada i društvenih očekivanja koji ovaj period čini – brutalno iscrpljujućim, ali i savršenim za podcast koji bez pardona o tome govori.

A tu ulijećemo mi.

S manje rješenja, ali puno iskustva.